Ubjeđeni smo da bi vjerovatno proveli dane na telefonu i za računarom da nađemo prvu generaciju Taunusa TC na našem tržištu. Za Nijemce i Engleze nema zime, jer ih na tamošnjem tržištu i kod kolekcionara ima u velikom broju i to savršeno dobrom stanju.
U prošlosti je uvijek bilo lako prepoznati koje su marke automobila odakle dolazile. Nijemci, Italijani, Francuzi, Britanci ili Šveđani imali su utisnut snažan nacionalni pečat u svojim vozilima. Međutim, pitanje svih pitanja nama Evropljanima odvijek je bilo: “Šta je s Fordom?”
Kao izvorno američka marka, Ford se ubrzo proširio na Evropu zahvaljujući vizionarskom pristupu Henryja Forda, koji je “pikirao” najjače evropske zemlje i otvarao redom fabrike u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj. Dok su francuski Fordovi tiho nestali sa scene, engleske i njemačke podružnice počele su da cvjetaju.
Dizjan inspirsan bocom Coca-Cole
Ipak, Ford je u automobilskom svijetu ostao neka vrsta globalnog igrača. Nije bio potpuno njemački, niti u potpunosti engleski. U početku su njemački modeli nosili ime “Taunus”, dok su engleski pandani nosili naziv “Cortina”. Kako su generacije prolazile, dva modela su se sve više približavala jedan drugom, pa je 1970. lansiran Ford Taunus TC1 (Taunus Cortina), simbol spoja njemačke i engleske filozofije.
Čak i prije nego što je globalizacija postala uvriježen pojam, Taunus TC1 bio je svjetski automobil. Evropski Fordovi su ipak nastajali pod njemačkim, engleskim i američkim uticajem.
Kontroverza u Americi nastaje kada Semon Emil Knudsen 1968. godine okreće leđa GM-u i zauzima svoje mjesto predsjednika u Fordovom sjedištu u SAD-u. Njegova taktika zasnivala se na ideji da obriše prašinu sa imidža brenda agresivnim stajlingom. Po uzoru na Mustang, mnogi Fordovi modeli, uključujući i one koji su nastali u Evropi, postepeno su dobijali ogromnu haubu i kratak stražnji dio. Takav je bio i Taunus, mada ova definicija najviše leži kupeu.
Priča se da je glavni dizajnerski posao obavio njemački dizajner automobila Luigi Colani, a blagoslov je stigao od samog Knudsena, koji je “kumovao” izbočini na haubi. Prednja maska s karakterističnim Knudsenovim nosom i zakrivljenim bokovima inspirisanim američkim dizajnom boce “Coca-Cole” isticali su ga u gomili tadašnjih automobila na Starom kontinentu.
Automobil je bio masivan, prostran i robusan. Nijemci su u njemu vidjeli savršenu kombinaciju evropske funkcionalnosti i američke grandioznosti.
Traljava šasija poput “bijesne kamile”
Ford je dao sve od sebe da istakne sportski duh nove srednje klase. Video i fotografije za promotivnu kampanju, koje su pratile lansiranje ovog modela, prikazivale su svjetskog prvaka Formule 1 Jackieja Stewarta, njegovu pratnju i dijete kao sretne članove posade Taunusa. Auto je bio simbol mosta između trkačkih ambicija i porodične podobnosti. Međutim, iako su kupci bili uvjereni da kupuju automobil sa entuzijazmom, bili su blago razočarni. Taunus je bio katastrofalno konstruisan. Sa svojom traljavo podešenom šasijom i nepreciznim upravljačem šalili su se Nijemci da je na cesti bio “bezglav” poput bijesne kamile. Shodno tome, 1971. godine ADAC ga je nagradio sa Srebrnim limunom za najgori automobil.
Šta god da je predstavljao u smislu identiteta, Taunus TC1 bio je prije svega porodični automobil. Namijenjen porodicama srednje klase, bio je savršeno prilagođen za svakodnevne potrebe: od odlazaka u kupovinu, porodičnih izleta do dugih putovanja. Njegov prostrani prtljažnik i robusna konstrukcija činili su ga pouzdanim saputnikom.
S dimenzijama od skoro 4,5 metra dužine i 1,7 metara širine, TC1 je pružao mnogo prostora, kako u unutrašnjosti tako i u prtljažniku. Verzija Turnier (karavan) bila je idealna za one kojima je trebalo dodatnog prostora, iako je dizajn tadašnjih karavana bio više funkcionalan nego privlačan. Nasuprot tome, model sa četvero vrata bio je najprodavaniji i pravi hit među kupcima.
Za one koji su željeli dodatnu dozu stila, Ford je ponudio TC1 fastback coupe, koji je kombinovao elegantan izgled sa praktičnošću velikog prtljažnika i prostranog zadnjeg sjedišta.
Horor za Mercedes po niskoj cijeni
Taunus TC1 je nudio široku paletu motora, prilagođenu različitim potrebama. Osnovni 1.3-litarski motor sa astmatičnih 55 KS bio je skroman, ali nedovoljno snažan za težinu vozila. Četvorocilindarski motori od 1.5, 1.6 i 1.7 litara zapremine pružali su bolji balans snage i ekonomičnosti.
Ipak, za ljubitelje prave snage, tu su bili V6 motori od 2.0 i 2.3 litra zapremine u cilindrima sa 90 i 108 KS. Uvođenje V6 motora iz velikih Fordovih modela bilo je jasna posvećenost društvu performansi. Broj cilindara koji poboljšava imidž, dostupan tada kod budžet marki samo u Opelu Commodoru, koji je bio dvije klase viši, pretvorio je Forodov automobil srednje klase u Mercedesov horor po niskoj cijeni, bar na papiru. No, iako su V6 motori bili snažni, nisu nudili spektakularne performanse. Bili su prije svega dizajnirani za udobnu vožnju i pouzdanost.
Elegancija i luksuz na Fordov način
Taunus TC1 mogao se prilagoditi različitim ukusima. U luksuznijim verzijama, bio je opremljen crnim vinilnim krovom, pravougaonim farovima i elegantnim enterijerom sa crvenim sjedištima od imitacije kože. Iako nije bio sportski automobil, u svojoj kupe verziji s V6 motorom ostavljao je upečatljiv utisak na putu.
Umjesto da specificiraju opcione dodatke sa dugačke liste mogućnosti, kupci su bili ohrabreni da biraju već gotove pakete opreme, kao u današnje vrijeme. Standardni Taunus je u prodajnom materijalu identifikovan kao “Taunus N”, dok su progresivno sve veći ili sportski paketi dodataka identificirani sa sufiksima L, XL, GT i GXL.
L je bio udobnije opremljena osnovna verzija, a XL je dodao određene luksuzne detalje kao što su prednja sjedišta podesiva po visini, sat i veća prednja svjetla. Sportski GT imao je sportska sjedišta s ugrađenim naslonima za glavu, kompletne instrumente, kožni volan i dvostruka prednja svjetla. Na kraju, vrhunski GXL je kombinovao sve udobnosti XL-a sa sportskom opremom GT-a i dodatnim dodacima kao što su krov od vinila, dvobojna truba i deblji tepih.
Sierra i Mondeo kao nasljednici
Kada su problemi sa dječijim bolestima konačno prošli, a moderna “haljina” postala već zastarjela, Taunus je već bio zreo za otpis. Put prve generacije okončan je 1975. godine s više od 1,1 milion proizvednih primjeraka. Izvanredan uspjeh za koji je zaslužan isključivo dizajn.
Njegov najveći rival, Opel Ascona, Njemica sa nemarnom tehnikom i dosadnim dizajnom, uspjela je da pronađe put do manje od 700.000 kupaca, pa se posao s Taunusom može smatrati uspjehom.
S proizvodnjom u Njemačkoj, Belgiji, Argentini i Turskoj, Taunus TC1 je imao globalni put i dugu karijeru. Nakon tri generacije, Ford je nastavio tradiciju s modelima poput Sierre, a poslije i Mondea, ali Taunus je bio i ostao simbol jedne ere.
Danas, TC1 je omiljen među kolekcionarima klasičnih automobila – ne samo zbog svog izgleda i tehničkih karakteristika, već i zbog jedinstvenog identiteta koji je spajao svijetove i prelazio granice mnogo prije nego je to uopšte postalo uobičajeno.